Kada ujutro oko osam sati dolazim na posao u opatijsko dopisništvo Novog lista, oni su već tu. Na donedavno zapuštenoj zelenoj površini između opatijske glavne ulice i obalnog puta uz lučicu Dražica, već su duže u tijeku radovi na obnovi i uređenju nekadašnjeg perivoja.
    – Nemojte nas grdo gledat aš već marendamo. Mi smo rano ujutro počeli delat, više u šali nego ozbiljno objašnjava mi jedan od nekolicine radnika Parkova nakon mog pozdrava s »dobro jutro«. Ti simpatični i susretljivi ljudi već mjesecima rade na zahtjevnom i strmom terenu koji polako dobiva konture parkovne površine. I meni se čini, kao što čujem prigovore u nekim krugovima Opatijaca, da sve to ide nekako sporo.
    Ali tko sam ja da sudim kako i koliko trebaju trajati ti radovi. Što ja znam o tome? Pa, gotovo ništa. Ni ja ne volim kada netko izvana misli da o mom poslu zna više od mene.
    No, čini se da radnike Parkova sada mnogi jako prate i što i koliko rade. Jer je ta gradska tvrtka prošlu poslovnu godinu završila s gubitkom. I tko je kriv? Naravno, radnici. Njima su se, zamislite, i »kišni sati«, dakle vrijeme u kojem ne mogu obavljati svoje poslove na terenu, obračunavali po punoj satnici. E, ne može više tako, rekli su vlasnici, dakle Grad Opatija.
    Nisam advokat radnika Parkova, a bome nisam ni za nerad i zabušavanje na poslu. Ipak, nešto se u meni strašno pobuni kada se gubici u poslovanju prebacuju na radnike. Kao, ako oni brže i bolje rade sve će biti dobro. Ma nemoj!
    – Prosječna plaća u Parkovima je oko 4,5 tisuće kuna, no plaće »zelenih« radnika kreću se otprilike između 3 i 3,5 tisuće kuna, informacija je koju je javnosti prenio moj kolega. Dobro onda, kad već zarađuju toliko, vrijeme je da ih reorganiziramo i da neradne »kišne sate« odrade po suncu.
    Tek sam nedavno saznala da Opatija ima čak devet parkova i perivoja. Otkrila mi je to uvažena Koraljka Vahtar Jurković, dakle stručnjak za ta pitanja. A ja, kao rođena Opatijka, uvijek sam mislila da imamo samo dva parka: donji i gornji. Pa i to mi je bilo dosta da budem ponosna na njih. Jer su, otkad pamtim, uvijek bili lijepi i uređeni. I nagrađivani. Ne znam pobrojati sve one titule naj grada koje je Opatija dobivala, ali znam da su pritom uvijek isticani njeni parkovi.
    A tko ih održava, tko to radi u tim opatijskim parkovima? Zeleni radnici.
    I to oni koji zabušavaju za »kišnih sati«. I oni koji marendaju već u osam. I oni koji nakon svega u bušti doma odnesu čak tri tisuće kunića.
    Možda sam previše ironična. Možda samo svu ljutnju lomim na beznačajnom primjeru Parkova. A pravi je gnjev nakupljen već puno prije. Još dok sam stavljala potpis na onu peticiju za referendum o ZOR-u. Onda mi je postalo jasno da su u ovoj zemlji za sve gospodarske probleme i propasti krivi radnici. Jer traže plaću, božićnicu, K-15 i još svašta.
    Ma bolje mi je otići na marendu. Sa »zelenima«...